Prihvaćanje anksioznosti

” Prije nego se pridružim svim čestitkama koje pristižu sa svih strana htjela bi pisati nešto što će biti jako bitno svim ljudima koji su se ikada susreli s fobijom, napadom panike ili trajnom anksioznosti.

Danas, za božićnim ručkom, u razgovoru o temi s kojom se ja najviše bavim čula sam jedan ružan komentar koji me podsjetio da sam se u prošlosti dosta puta susretala s istim pogrešnim stavom i riječima koje su me pogađale direkt u srce bez obzira sto su izrečene iz vlastite ranjenosti i neznanja i nezrelosti i to u ne baš lijepoj namjeri.

Konstatacija je otprilike sljedeća: “Zar nije u prošlosti bilo manje tih stvari, mislim sad odjednom svi imaju neke fobije??”

Uh…. stavimo na stranu moju unutarnju reakciju koja je potaknula moju glavnu karakternu obranu koja zna biti itekako neugodna i glasna, ipak sam ovih godina izgradila dovoljan kapacitet da ne reagiram na prvu nego da razmislim i odlučim ima li uopće smisla objašnjavati ili je jednostavno bolje ignorirati stavove koji ionako nemaju veze sa mnom nego jedino i isključivo s osobom koja ih iskazuje.

No to me inspiriralo da vam na današnji dan napišem ono što mislim da je važno da čujete od nekoga tko je prošao taj pakao i izronio na drugu stranu. Od nekoga tko se godinama educirao, prolazio najteže strahove, zaranjao u najdublje traume da bi od tamo izronila svoj osobni dar za ovaj svijet. Hrabrost ❤

Hrabrost koju sada vidim i u drugima, i pomažem im da je sami otkriju. ❤

I možemo mi sada diskutirati o sociologiji i psihologiji i povijesti. Možemo reći da prije ljudi nisu govorili o tome, možda zaista nisu imali toliko problema ove vrste jednostavno jer žene nisu radile pa su mogle biti dovoljno uz djecu i pružati im sve što trebaju. Možda je to zato što se živjelo u proširenim obiteljima pa je uvijek nekoga za to dijete bilo… baka… mama… tetka… Uvijek kada smo trebali utjehu. Nismo bili među 20tero drugih jednogodišnjaka s jednom tetom u jaslicama. Majke nisu morale trčati za egzistencijom…

Svijet je bio puno mirniji, život sporiji s manje stresova…. milijun je razloga zašto smo baš sada u ovo vrijeme suočeni u tolikoj mjeri s ovim problemom. Ono što je bitno da znate da je s vama sve ok. Ne izmišljate, ne umišljate, vaš problem je stvaran kao i svaki drugi problem koji postoji. Stvaran je samim time što je vaš. I ne dajte da vam itko ikada kaže drugačije ili da vam kažu da s vama nešto nije ok.

Da ste slabiji, da se trebate popraviti ili sabrati…

Odmaknite takve ljude od sebe, okružite se razumijevanjem i podrškom i idite prema iscjeljenju jer ono je moguće. ❤

Želim vam svima puno mira u duši i ljubavi u srcu i neka vam ovaj Božić donese što više sigurnosti i snage za nove izazove.”

Je li to moje?

” JE LI TO MOJE? “

Ovo je pitanje sa kojim se neminovno susreće svaka osoba koja je ikada odlučila zaroniti dublje u sebe tražeći odgovore o tome tko je zapravo..

Da li smo zaista to što su nam rekli da jesmo? Ono što smo vidjeli o sebi u očima roditelja kroz odrastanje? Ono što gledamo u očima svijeta oko sebe? Ili možda ispod te površine leži neka totalno neotkrivena osoba, neki potencijal, sloboda, kreativnost, lakoća koju još uvijek ne poznajemo?

Kada smo maleni dobivamo sliku o tome tko smo i što smo kroz ono što vidimo u roditeljskim licima i reakcijama. Ovisno o tome kako oni reagiraju na nas dobivamo sliku da smo dobri, loši, vrijedni, lijeni, privlacni ili neprivlacni itd…

Prema tim reakcijama polako shvaćamo koji su dijelovi nas prihvaćeni kao dobri, a one neprihvaćane počinjemo sakrivati gradeći masku. Iza te maske se kroz odrastanje toliko sakrijemo da više niti ne znamo tko se iza nje nalazi…. Identificiramo se sa maskom i živimo kao modificirana verzija sebe. Onoga sebe koji je prihvaćen od strane svijeta. Ostatak smo potisnuli skupa sa svojim ogromnim neistraženim potencijalom, skupa sa svom frustracijom, tugom ili ljutnjom radi neprihvaćanja. Skupa sa najboljim dijelom sebe….

Jednako kako odrastemo i mislimo da znamo tko smo (uvjetovani time kako su neka druga nesavršena ljudska bića sa svojim problemima reagirala na nas) tako odrastamo s pričama obitelji iz koje dolazimo. O narodima iz kojih potječemo. O običajima, karakteristikama nacije, folkloru, kulturi… Ja dolazim iz takve i takve obitelji. Ja sam sin tog i tog, te i te. Moj djed je bio takav i takav. Isti sam ujak, stric, pradjed. To su mi rekli. Ja sam Hrvat, Srbin, Bosanac, Poljak, Mađar, Balkanac…

Moja krv je takva i takva… tako sam čuo/čula. Tako mi je rečeno. Ja sam to ti to…. To je ono što su mi rekli da jesam….

Malo po malo i to nas oblikuje u nešto što nam je nametnuto izvana. I postajemo i dio toga. I to postaje dio nas….

Sve tuge, sve tragedije, sva težina, sve obiteljske zavrzlame i problemi koji nikada nisu imali veze s nama postaju dio naše priče koje kao ruksake nosimo kroz živote nesvjesni toga da nosimo nešto što zapravo nije naše… Većinom iz neznanja, a ponekad i iz solidarnosti prema onima prije nas…. Kao da će to na neki način olakšati njihovu sudbinu, i nekim čudom retrogradno spasiti one koji su davno trebali biti spašeni…

Zamislite da se jednog dana probudite i da ne znate od kuda ste? Da morate iznova otkrivati što volite, što ne volite, kakav vam je karakter, da li ste temperamentni ili ne, da li ste ekstrovert ili introvert, da li ste glasni ili tihi, koju hranu volite, kakvu muziku, koju hranu i da li ste više za osamu ili velika društva? Da pojma nemate tko su ljudi od kojih ste stigli. Ostanete samo vi… samo ono što u suštini jeste i uvijek ste bili… 🙂

I kada maknemo strah i paniku koje diže Ego kod takve zamisli jer osjeća svoj raspad, svoju beznačajnost, svoju ograničenost…. Što ostaje? Tko ste ako ne znate tko ste?

Sjedila sam ovaj vikend kraj kuće gdje je odrasla moja majka. I iako tamo sada netko drugi živi i drugo je vrijeme, osjetila sam svu nesreću te obitelji. Svu bol gubitka, izdaje, nepravde, sebičnosti….

Svu ljutnju radi neispunjenih snova, prekinutog djetinjstva, oduzimanja osnovnih ljudskih prava….

Svu tugu mojih predaka, sve suze, sve neriješene odnose, svu zavrzlamu i zapetljanost, sve laži, prevare i slabost. Svu nespremnost da preuzmu odgovornost. Svu nezrelost. Sve igre Ega koje su se igrale možda stoljećima unazad… u neko vrijeme za koje ja i ne znam…

Sjedila sam tako i došlo mi je jedno pitanje… KOJI TO ***** IMA SAMNOM?

I da li to ima ikakve veze sa onime što ja jesam?

Ustala sam i krenula doma. ❤

Mom životu, mojim divnim prijateljima, mojim ljudima, mom plemenu…. ❤

Mojim radostima, mojim ljubavima, mojim nesebičnostima, mojim prihvaćanjima, mojim darovima…

Gotovo je…..ovdje krug boli prestaje.”

Anksioznost, simptomi u svakodnevici

” Ovaj 8, mj mjesec mi je bio “godišnji”

Godišnji stavljam pod navodnike jer mi se život doslovno raspao u tisuću dijelova. Koje ni ne pokušavam skupiti. Svjesno se raspao. Neplanski, iznenada, ali kontrolirano. Pod mojom dirigentskom palicom. Bez “mreže za spašavanje”. Prekrasno i u velikom prasku. ❤

Nakon sažimanja u sebe jedne vruće ljetne noći kad je sve izgubilo smisao.. a ipak ga dobilo u jednostavnom obliku jasnog uvida kakva osoba ne želim biti… i želje da saznam kakva želim postati…koje kvalitete želim njegovati.

Sviđa mi se to rasuto stanje. Kao da se pregledavam prije skupljanja. Promatram sve te razasute dijelove sebe i pitam se… što želim skupiti nazad? a što želim ostaviti negdje iza sebe… jer ionako nije bilo moje…

Nekada bi se užasno plašila ovakvih stanja. Doživljavala napade panike i sve silne tjelesne i psihičke senzacije koje bi tjerale u još veću paniku . Večeras nakon tjedan dana povlačenja na jedan od retrata koje si redovno jednom ili dva puta godišnje priuštim.. vaša velika gospodarica napada panike i vladarica straha ima jebeni napad panike. Odnosno već je prošao…ali raspršeno stanje je ostalo.

Znala sam da postoji “opasnost” da će se dogoditi. Uvijek se kod proširenih stanja svijesti, kod ovakvog načina rada na sebi dogode neka promijenjena stanja koja onda mogu okinuti naš strah. (Namjerno stavljam opasnost pod navodnike jer znam da stvarne opasnosti zapravo nema.) Znam to svaki put. Da postoji opcija da će se dogoditi, ali to me nikad ne sprječava da i dalje nastavim proširivati i graditi ono što ja jesam. Iznova se razarati i stvarati. Prelijevati preko granica onoga što ja jesam.. pa kad se potpuno izgubim ponovo se nalaziti. I kroz to iskustvo graditi određenu točku. Mjesto. Mjesto za Ja.. Točka je to gdje je sve OK. Točka koju sam pomno i godinama gradila kroz psihoterapiju, radionice, retreate, ples, meditacije, edukaciju, predavanja, knjige….. samospoznaju…

Točka koju je gotovo nemoguće opisati. Ali je točka iz koje večeras promatram i ovaj odvratan osjećaj raspršenosti, i osjećaj da ću poludjeti, i tjelesne senzacije od lupanja srca, znojenja, malaksalosti, straha, kamena u želudcu, grčenja crijeva, trnjenja nogu ,, ubrzanog disanja… misli da možda fizički nije nešto ok, da trebam u bolnicu. Pa da je došao tren da završim konačno na psihijatriji, da poludim, da izgubim kontrolu. Pa taj odvratan osjećaj u tijelu da ću izgubiti kontrolu nad njim i napraviti nešto strašno…

A ja… ja iz te točke sve to promatram. Sve doživljavam ,sve je tu… ali sam tu i Ja. Ona Ja koja se izgradila kroz sva slična iskustva rada na sebi. Kroz sve te užase i raspadanja. Svjesna raspadanja. Raspadanja i promatranja. Raspadanja i ponovnog skupljanja. I iskustvo da se mogu raspasti u tisuću dijelova i ponovo ću se skupiti. Jer u toj točci postojim. Ja. Nepromjenjiva. Stabilna.

Ja.

Pa se razveselim opet iznova samoj sebi. 🙂

Ljubim vas idem treperiti malo sad… ❤”

Alteregomanija

” Postoji Ivana koja se udala za srednjoškolsku ljubav i živi u sretnom braku sa troje djece. I ima kredit. I dva auta. I zlatnog retrivera. I namještaj iz Ikee. Ivana ne voli baš svoju svekrvu. Ali joj odlazi na ručak. I usiljeno se smije za stolom. Jer se to pristoji. I jer su je uvjerili da mora.

Postojim i ja.

E pa samnom je malo kompliciranija stvar. Mislim meni samoj kompliciranija. Ja volim svoju svekrvu. Jako. Ali joj rijetko odlazim na ručak. Ne znam zašto. Valjda zato što me toliko ima da nemam dovoljno vremena da živim sve ono što nalazim u sebi.

Ja se skoro ni ne sjećam svoje srednjoškolske ljubavi. Odnosno, tko bi ih se sviju sjećao… Ne sjećam se ni većine onih koji su došli nakon srednje škole. Jebiga. Bila sam “društvena”, što se kaže. 😃

Ja nisam rodila djecu. Imam psa nađenog na cesti. Bez pedigrea.DOĐĐ-a (domaćeg običnog cucka). Kojeg volim najviše na svijetu. I mrzim Ikeu. Ok, nekad je volim kad idem po čaše. I dasku za rezanje luka.

Volim kuhati. Obožavam. Pogotovo za drage ljude. Onda stvaram… kupujem.. mirišem po tržnici.. biram najbolje. Pa pustim Franka Sinatru i plešem po kuhinji dok kuham. Dok nitko ne vidi (normalno).

Ja sam Marica koja ima prozore pune cvijeća koje uzgajas puno ljubavi. Tepa mu i priča s njim svako jutro dok kuha čaj.

Ja sam Helga koja ne jede brašno ni šećer. Koja ujutro trči, a navečer ide na yogu. Svaki dan. Bez iznimke. I ne kupuje meso u dućanima već naručuje na selu. Pa smrzava. I ne pije kavu. Ni mlijeko. I jede alge. I Shiitake gljive.

Ja sam Zrinka koja svaku jesen pravi ajvar i pekmez od šljiva. Bez šećera ( jer Helga tako kaže). Pa pakira u male teglice koje onda s puno ljubavi poklanja dragim ljudima…

Ja sam ona koja je podigla malo dijete koje nije ni rodila. Koje joj je dato u ruke kad je ona još bila dijete. Ja sam ona koja je to preživjela.

Ja sam Milica kojoj se prijatelji obraćaju za pomoć, koja je tu za njih onda kad sve propadne. Milica u 11 navečer skače iz kreveta i juri u bolnicu jer joj je prijatelj javio da je na hitnoj. Eto tako. da bude s njim  i čeka.

Ja sam Petra koja ima salon za ugradnju trepavica i noktiju. Koja je vesela i puno priča. I zarađuje. Sama. I sretna je s tim.

Ja sam Helena koja je prošla napade panike i iz tog iskustva izgradila sebe kao terapeuta. Ja sam tijelo koje je prisutno, um koji razumije i srce koje osjeća svako ljudsko biće koje je ikada iskusilo užase anksioznosti.

Ja sam Azra koja pije k’o muškarac i lumpuje do zore kao da sutra ne postoji.

Ja sam sexy i moćna Maja, jebena Boginja ljubavi koja uživa u seksualnosti i živom tijelu punom gušta.

Ja sam mala beba koja se probudi usred noći napetog tijela jer je tišina i nema nikoga.

Ja sam mala curica koja ružno sanja pa plače ujutro jer nema mame da je utješi.

Ja sam i ciganka koja će te prevariti kad se najmanje nadaš. Slobodna i neukrotiva.

Ja žudim da me netko ukroti.

Ja ću ti jaja odrezati ako pokušaš.

Ja sam mekana, prilagodljiva, divlja, pomalo luda, željna sigurnosti i spremna da si je sama dam.

Ja nisam Ivana. A nekad tako želim biti Ivana. Samo da malo odmorim od svega što jesam. I kupila bi ormar u Ikei tada. I zlatnog retrivera. Problem je što bi on i ja vjerojatno jednoga dana došli blatni doma i zasrali savršeno bijeli dom. Jebiga….

Komplicirana sam. Kao i sve žene. Pa i Ivana. ❤”

U što se zaljubljujemo?

” Jednom kad se zaljubiš.. kao ja da poludiš… ❤

Pjesma je to koja već godinama pokrene moje dupe već pri prvim taktovima. Prošle godine sam od samog izvođača čula da je ta pjesma “sexy”… hm! Kako dobro! Pa da! Ta pjesma je totalno sexy…. a ja sam je smatrala veselom. Pa dobro, Nisam bila daleko.. sex veseli ljude. 😀

No u što se zapravo zaljubimo kad se zaljubimo? Jeste li znali da se uredno zaljubljujemo u sami sebe?Čekaj čekaj…kako to ona misli… opet se jedna od ovih u njezinoj glavi napila, pomislit’ ćete.

Ne,ekipa u mojoj glavi trenutno spava. Nismo ništa pile. Ni pušile. Maja ćori imala je napornu noć (u snovima), Marici se ne da danas pozdravljati cvijeće nekako je depresivna…želi počupati cvijeće…. 😮

Helga je na godišnjem kamo sam je i poslala. I ne jede brašno ni šećer tamo. Crazy bitch… ❤

Samo sam ja. Helena. I razmišljam o zaljubljivanju. Ono… opali k’o grom iz vedra neba i sad ti sjediš sa svim tim tjelesnim senzacijama leptirića u želudcu ne možeš jesti ni razmišljati kako spada pa si misliš da li da popiješ insekticid ili da jednostavno pustiš da te golicaju, trepere i čine te živom? 🙂

No što je zapravo to što pokrene te leptire? Mislite da je to druga osoba? Pa i je. Ali što točno u toj osobi? Koje kvalitete? I da li i vi isto tako imate te kvalitete? Je li tvoj animus isto tako divlji i lud? I pomaknut? I zaštitnik? ❤

Baš kao i ti.

Je li tvoja anima baš tako nježna i mekana i puna ljubavi i brižnosti? Kao i ti…

Je li slika u koju si se zaljubila/zaljubio ništa drugo do odraz tebe same? Je maco…

Razmisli… pa kad to osvijestiš pogledaj opet osobu preko puta. Iz tog mjesta ga ne trebaš. Ali ako i dalje želiš dijeliti trenutke s njim i slaviti sve ono što jeste… to je to! Slavi. Uživaj. I drži noge na zemlji… trebat’ će ti when shit hits the fan i počnu izlaziti ovi drugi likovi koji ti se baš ne sviđaju. Koji su samo njegovi. U kojima se ne ogledaš… ili se ogledaš pa ti se ne sviđa. Pa ćeš se i u njih zaljubiti…možda… No to se već zove Ljubav. ❤”

Odrastanje-sazrijevanje

“Imam punu 41 godinu. Jučer sam imala 25.

 (PAKAK?!)

Istovremeno sam tek sad odrasla (ili nisam) i postala svjesna da uopće živim u ovome tijelu i da sama kreiram apsolutno svako iskustvo koje mi se događa u životu. Svjesno ili nesvjesno. Svojim izborima i odlukama. To kažu da se zove odgovornost.

Meni se ta odgovornost sviđa.

Kao da donosi sa sobom ono nešto sto su do sada drugi nazivali ”integritet”.

Koji ova ciganka nije imala od koga naučiti. Poštenje.

“Svoje Ja.”

ČAST!

Nešto u što se svi kunu. I kleče pred time kao pred nedosanjanom ikonom savršenstva kojom zamagljuju ogledalo.

Kao da je itko ikada rođen **ben i pošten istovremeno.

 Dođu te godine kad ne možeš više žmiriti gledajući u to ogledalo.

Jednostavno vidiš sve. I dobro i loše. Crno i bijelo. I sve nijanse sive između. ❤”

O samopouzdanju i samodopadanju 🙂

“Draga, smanjila sam sebe”

“Umanjila sam se draga…”- kažem joj jutros onako spontano.

“Umanjila sam sebe i svoja očekivanja. Kao da su mrvice ono s čime bi se ja ovakva veličanstvena, lijepa i divna trebala zadovoljiti…”

I primi me neizreciva tuga.

Nad samom sobom.

Sobom koja se umanjuje.

Koja ne razumije koliko jebeno vrijedi.

Koja se proda za jedan zaštitnički zagrljaj, lijep osmijeh ili stisak ruke.

Koja stalno samoj sebi govori da sve ono što joj treba i što želi nije normalno i da je “previše”. Da je ona sama po sebi previše.

Koja je spremna pristati na tako malo…. ne bi li zadržala taj osjećaj ushita pri pogledu u tuđe oči u kojima se ogleda njezina veličanstvenost. Koja je na kraju krajeva samo njena. Ali je teško vidi bez ogledala.

“Umanjila sam se draga…”- ponovim joj još jednom ne bi li i sama shvatila što sam po ne znam koji put u životu učinila. Samoj sebi. “Umanjila sam se..”

“Znam mila, čujem te…”- čujem s druge strane.

“I ok je… ali ne moraš više…”

I da. Istina je. Ne moram. I nije voljenje sebe nešto što je linearno pa sada u radu na sebi ide samo prema gore …

Jedan dan si svjesna sebe. Drugi dan nisi. A pogotovo kada si jako svjesna sebe i svoje vrijednosti onda ti Svemir voli uvaliti izazov da vidiš jesi li zaista toliko jebena ženska kakvom se osjećaš? O da… izazovi. Testovi. Prilike da potvrdiš svoju vrijednost ili nevrijednost su na svakom koraku. A ti ideš gore-dole. Ovisno o svojim trenutnim preferencijama. O danu. O satu.I praviš izbore.

I padneš.

Padneš na klišej Kosjenke koja zatrpana čeka Regoča da je iskopa ispod zemlje u koju se realno sama ukopala.

Na usranu Zlatokosu na vrhu tornja. Koja čeka da je se spasi. Iako sam daleko od zlatokose. Ok, ja ću biti crnokosa…. ali priča je ista. Jebene djeve lišene Animusa. Lišene vlastite snage, asertivnosti i što je najvažnije… lišene ogledala u kojem mogu vidjeti da su divne točno onakve kakve jesu. I da im druge oči ne trebaju za ushit. Već da skupa s njima slave ono što one već jesu….

“Umanjila sam se draga…”- ponovim joj treći put i čujem se kako govorim…

“Ali neću više….”

Dolazak jeseni

” Dobrodošla mi jeseni. 🍂🍁

Uvijek te pozdravim ajvarom pekmezićemem. I novim toplim mekanim šlapicama kojima proslavim Tvoj dolazak.

I vađenjem tuhica iz ormara. Pernatih, debelih i mekanih.

Ove godine Te skoro nisam ni primijetila. Da google nije stavio suhi list na svoj logo pitanje je bi li tvoj ovogodišnji dolazak uopće registrirala. Bez brige, nije što Te više ne volim. Nego sam nekako na unutra. Sva sam se uvrnula u sebe, pa ne vidim vani.

Ajvara imam još nešto od prošle godine. Pekmeza isto tako. Dok traje nek traje.

Obukla sam stare šlapice. Malo su podrapane, ali su još uvijek tople tuhice neću vaditi ove godine. Znaš Ti dobro zašto.

Neću ni štrudlice praviti. Ni od jabuke ni od šljiva.

I one me čine tužnom.

Neka ih. Iduće godine, ako Bog da.

Samo ću sjediti i gledati kako donosiš prekrasne boje u ovaj park koji gledam kroz prozor svoga stana.

Još ću i malo podići rolete koje nikada ne podižem. Tako da Te bolje vidim. Da Te vidim svu crvenu, žutu i smeđu.

A u one dane kad obučeš onu svoju sivu haljinu koju tako volim….tada ću još više podići rolete.

Pogotovo nedjeljom obećajem.

Dobrodošla mi.

I da mi doneseš plodova i ove godine. 🙏🏻❤️”

Stres i simptomi – kada mi je previše?

” Danas je jedan od onih dana kada bi ja ponovo napisala status tipa: “Na ovakav dan je Silvija Plat gurnula glavu u rernu”.

Takav neki dan. Dan za prespavati. A ja ne mogu spavati. Jer me čeka zahtjev za ISBN broj (to je neki čudan broj koji morate dobiti da bi izdali knjigu), slanje fotki za promo materijale, redovan posao i još 1234 tisuće sitnih stvari radi kojih mi dođe da upalim tu rernu. I završim sa svime.

Šalim se naravno i tipično Strijelački pretjerujem, ali da, u zadnje vrijeme se često bavim mišlju da ima jedna granica preko koje čak ni konj (pardon kobila) kao ja ne može ići. Znate ono kad sjednete i pitate se: “Jel ovo taj tren kad moja psiha jednostavno više ne može držati?”

Ono… jednostavno ću konačno čuti ono strašno “KVRC!!” i puknut’ će mi žila glupača i bye bye živci.

Taj tren još nije stigao. A vjerovatno ni neće jer sam satkana od tog nepoderivog materijala. Da li je to blagoslov ili prokletstvo još uvijek nisam sigurna. Vjerovatno oboje.

Pa sam se ja još na sve počela opterećivati sa uređenjem stana. Onako za razonodu. Da popunim vrijeme. Jer eto, nemam dovoljno obaveza. 😀

Neku večer, dok su mi središnjim živčanim sustavom jurile gomile random impulsa i onemogućavale mi da kao i svi normalni i prosječno neurotični ljudi utonem u san, odlučila sam se pozabaviti traženjem sofe. I to bijele. Tako da kad na kraju ovakvog usranog dana legnem i zagrnem se svojom bež mekanom dekicomsa čašomm crnog vina u rukama imam još jednu brigu na pameti. Bijelu sofu i crno vino.

I znateštaa? Jebe mi se!

Nedavno na placu pitam mesara kako mu je žena? Znala sam da je bolesna, a nisam mjesecima pitala za nju.

“Umrla mi je prije nekoliko mjeseci.”- kaže mi.

“Uvijek je htjela na to jebeno krstarenje, a ja sam stalno radio. I mislio… pa imamo 28 godina.. trebamo urediti kupaonu, pa ćemo ići na krstarenje kad se skučimo.”

“Hvala ti na ovome.”- rekla sam mu.

I ostavila ga da bulji u daljinu sa svojim mislima o propuštenim prilikama za život.

I odlučila kupiti bijelu sofu.

Koju sam oduvijek htjela, ali je ona balkanska žena u meni (Mirela) svaki put počela kenjati o bijeloj sofi i crnom vinu. I o psećim šapicama. Rekla sam joj da bu sve ok. Ako useremo sofu oprat će se. Ili neće. Ili ću imati super mrlju od crnog vina na bijeloj sofi.

I otiske malih šapica. ❤

Dan prije nego sam letjela za Ohrid u nekom naletu lobotomiziranog stanja uma iskeširala sam pola hrvatske plaće za bijelu haljinu.

Zakaj sam to napravila? Ne znam. Možda zato kaj nisam normalna, a možda zato kaj baš jesam.

Jesam li mogla taj novac pametnije uložiti?

Ne. Nisam.

Jer mi se baš baš sviđala ta haljina. I baš sam se vidjela u njoj na Ohridu. I baš sam je obukla jednu večer. I super sam se osjećala. Kao da je to neko posebno veče.

I bilo je. ❤

Koliko puta ste rekli NE životu, onda kada ste trebali reći DA?

Radi straha od neuspjeha.

Radi straha od neimaštine.

Radi straha od kazne.

Radi osjećaja da ne zaslužujete.

Radi nedostatka samopouzdanja.

Radi Mirele u sebi koja sere o crnom vinu i šapicama.

Sve više govorim DA. Jer dok god govorim DA neću čuti onaj “KVRC!” u glavi.

I neće mi biti previše.

I neću gurnuti glavu u rernu na ovakve dane.

Jer ću obući bijelu haljinu, i nasuti si čašu crnog vina na bijeloj sofi.

I tko zna, možda odem i na krstarenje. 🙂”

Ljubav je na suprotnoj strani straha

“Ljubav je na suprotnoj strani straha.”

Ovo nije niti jedan moj alter ego.
Ovo sam ja nakon promocije svoje prve knjige na svoj 42 rođendan.
Ovo nije Tamara Nadrkanović kojoj smetaju debele guzice u redu za blagajnu.
Nije lijena Nada koja cijeli dan gleda filmove zagrnuta u kućni ogrtač.
Ovo nije ni Maya The Sex Goddess.
Nije ni Mirela koja kuha za drage ljude i sadi cvijeće.
Ni Goga koja šeta pesa po kvartu, u piđami i sa farbom na glavi.

Ovo sam ja.
Okupana ljubavlju dragih ljudi.

Pa kako bi me onda ičega bilo strah?”

Anksioznost i granice

” GRANICE NAŠE SVAGDAŠNJE (ILI KAKO NE OSJEĆATI BOL SVIJETA)

Evo me sjedim u Londonu u birtiji pijem kavu i jedem nešto što gotovo nikada ne jedem. Ali često čeznem za istim. Pa sam si s posebnim guštom kupila sranje od muffina za 35 kn (mater ti j***) i pravim se Englez.

Neću si priznati da sam glupa. Jednostavno uživam u overpriced šećeru i konzervansima. Helga u meni divlja.

(‘Ko te hebe Helga, Nada is in the house! 🐷🧁)

Nada voli jesti sranja.

Usput uživam u trash Christmas songs from the 80’s.

Life is good. ❤️

Spavala sam danas do pola 12. Nije ni čudo nakon onoga u subotu. Neću vam pisati čega because what happens in Vegas stays in Vegas (or London in this case), ali ću napisati nešto o granicama. Jer mi se tema sama od sebe nameće već danima u svakodnevicu i vrti mi se po mislima od kada sam stupila nogom na englesko tlo.

Zadnjih dva tri mjeseca su bila toliko emocionalno i poslovno zahtjevna da se trenutno pitam kako sam uopće preživjela. Početkom ove godine sam krenula s intenzivnim terapijama jer sam samu sebe uhvatila u takvom grču, procesu i nemoći da sam jednostavno jednoga dana odlučila stati tome na kraj. Točno se sjećamam dana kad sam rekla FUCK IT! And fuck you Helena! Jednostavno kreni raditi ono sto najbolje znaš. Prestani se koprcati. Prestani se vrtjetiti u istom dreku. Prestani reciklirati jedno te isto sranje koje recikliraš iz jednog jednostavnog razloga. Da ne bi osjetila bol. Ili strah. Ili raspad. Ili ljutnju. Ili što  god već trebaš osjetiti.

I napravila sam jedino sto sam znala. Opet sam krenula u terapiju. Uporno. Svaki tjedan. Nekada i dva puta u tjednu. Uporno… uporno.. najupornije bas onda kada se činilo da se nikuda ne pomičem. Znala sam da postoji ta jedna točka u kojoj se odjednom sve pomakne. Kao kad se upali žarulja u glavi. Pa sve postane kristalno jasno. Možda ne manje bolno, ali barem jasno. Ono… iz kostiju jasno, a ne samo iz glave. I desilo se. Jedno ljetno večer u jednom određenom trenutku kada sam odlučila da ne želim biti vise osoba koja radi određene stvari. Bilo je dosta. U toj jednoj sekundi. ❤️

Puno toga se desilo od tog 8 mj i od te jedne sekunde u kojoj se moj svijet okrenu naopačke.

Akteri i događaji su nebitni za ovu temu. Bitan je osjećaj slobode. Osjećaj da sam spremna ostati potpuno sama. Pa ako treba i cijeli život (like that’s ever gonna happen 😂), ali da… neka nova ja se rodila. Nova ja dovršila je knjigu o kojoj maštala godinama, pokrenula novi biznis i probila mnoge barijere koje je mislila da nikada neće. Nova ja živi život za koji nije znala da je moguć. 🙂

Problem je sto ta nova još jos nema jasne granice između sebe i drugih ljudi. Ta nova ja na toliko novih razina. Toliko pojačana i jasna. Novo je to stanje. Prekrasno i užasno u isto vrijeme. Prekrasno je jer se gušt u samom bivanju pojačao na najjače. Svaki udah i izdah, svaki lijepi kontakt, svaka topla zraka sunca na licu, svaki osmijeh je doživljen 20 puta jače nego ranije. Boje i okusi su intenzivniji. Da…kao da si drogiran. Samo kaj nisam. Mislim jesam. Drogirala me ljubav prema sebi.

Užasno u tome je što se uz lijepe stvari ponekad osjećaju i one ne tako lijepe. I to ne samo moje.

Radi toga sam proplakala vožnju u uberu neku noć. *ebalo mi se šta sta me vozač sa strahom pogledava u retrovizor. Gledala sam ta svjetla Londona i osjećala svu usamljenost, i izdaju samih sebe radi potrebe za kontaktom. Ali onim istinskim. Ljudskim. Iz srca. I koliko sam samo usamljenosti gledala tu noć. Ispod površine zabave, narcisoidnosti, droge, alkohola i uvjeravanja samih sebe da nas zabole paja za kontakt. Skrivamo se ispod humora, zajebancije i osmijeha koje nabacujemo izbezumljeni od straha da će netko drugi vidjeti da smo povrijeđeni. Da nas boli. Da trebamo. Ili još gore. Da ćemo to sve osjetiti. 😱

Jebiga. I ja to činim. I onda se raspadnem kada se vidim u drugima. U tri ujutro. U nekom gay baru usred Londona. How apsurd is that? And wonderful at the same time. ❤️

Idem sada jer želim izaći odavde. Mariah Carey pjeva “All I want for Christmas” i mogla bi podivljati… 😂

A ja tek moram prestati vidjeti bol svake osobe u ovom baru koja bulji u telefon poput mene.Nebum

Nebum ni pojela ovo sranje od muffina do kraja. Preslatko je.

Helga je zadovoljna. 💪❤️”

Anksioznost i napadi panike trebaju ozbiljnog terapeuta? 🙂

” Jednom davno, dok sam još bila u školi, neki glas u meni me uvjerio da ne mogu biti terapeut ako sam neozbiljna. Pa sam nabacila masku znanja i duhovnosti i sakrila najsočniji dio sebe. Dio koji moźe podržati strast i hrabrost u drugima vrlo direktno. I snažno. I glasno. Ponekad neumjesno, ali iskreno i od srca.

Ne ponovilo se. 💔

Rijetko denem selfi. Nekako nije my thing. Više pišem. Mnogi se nalaze u mom pisanju. Prvi su oni koji mi zahvale na hrabrosti da umjesto njih velim kaj bi oni najradije rekli. Drugi su oni kojima idem na živce jer izlažem sve ono kaj oni baš i ne bi gledali u sebi. Ili bi htjeli biti prostaci. A dozvoljavaju si. Nema veze. Opet se nalaze. 😂

Ja gledam ispod maske.

A zakaj? A zato kaj sam svoju sama pred sobom djelomično skinula. Pa gledam svijet drugim očima. Svjesna svojih lica koja navlačim po potrebi.

Nekad mi se sviđa kaj vidim, a nekad pizdim na nekoga iz istog razloga zakaj ovi drugi pizde na mene. Svi smo u istim govnima. I svi se volimo isfiltrirati kako bi u tuđim očima našli idealiziranu sliku sebe. Mali narcisi i narcise. Bez bora. Bez proširenih pora. Bez pjegica. Savršenstvo bez mana. Drek nam ne smrdi, a prdimo prdce šljokica koji se čuju kao smijeh jednoroga. 🦄✨

Mada ga je neki dan tip iza nas tako okinuo da smo sestra Britt i ja skočile preko ceste u strahu. 😂👀

Nije zvučalo ‘ko ko jednorog, Više ko prerezani auspuh nekog starog čopera. 😂

I on je navukao masku. Masku “neznanja”. Gleda u daljinu i pravi se toša. Ne zna on ništa, a  prn’o da se ulica zatresla. 👀

Da ne pričam o tome kako smo dobri i pozitivni, a kako je ovaj svijet pokvaren do kosti. To mi je najdraže kad čujem. Odmah znam s kim imam posla. Nekad mse prikaka od tolike dobrote. Maska ljubavi je za mene prirodni laksativ. Ali to ima više s mojom mamom nego sa “pozitivcima”.

I nikada zlo ne činimo. “Mišlju, riječju, djelom ili propustom” kunemo se da nećemo nikad više. I to trenutak prije nego se lažno nasmijemo susjedi u prolazu ili legnemo kraj prevarenog supružnika prešućujući istinu radi vlastitog straha od samoće. Ili krivnje.Kojeg si naravno ne želimo priznati.

Jer smo neustrašivi.

Nepobjedivi.

Nenadjebivi.

Volim tu masku nenadjebive. Ta mi je najdraža. Iza nje ne vidim ko me sve sjebao u životu, a bože sakloni da oni to vide!

Eto, opet sam opsovala.

I opet nisam duhovna.

I opet sam iskreno rekla da serem.

Čak sam i stavila selfi bez filtera. Sa svim borama, porama i nepočešljanim, bosanskom genetikom darovanim stipemesićevskim obrvama.

Žene će znati što to znači. A i pokoji muškarac sigurna sam.”

Seksualnost kod žena u današnjem svijetu

” GRANICE NAŠE SVAGDAŠNJE (iliti kako biti poštovana žena, a ne biti muškarac?)

Pitanje koje mi se nekako samo od sebe nametnulo ovaj tjedan.

Tko mi da odgovor na ovo pitanje imat će moje neprikosnoveno poštovanje i vječnu zahvalnost.

Na koji način postaviti zdravu granicu, a zadržati ženstvenost, ljupkost i mekoću i slobodnu seksualnost lišenu primitivnih ograničenja društva koje kaže:

Budi zatvorena, pristojna, ograničene energije.

Stvori zid oko sebe.

Ne eksponiraj se previše.

Ne daj se svijetu.

Napravi od “one stvari” kapelicu ispred koje se muškarci mole. Napravi Nju i sebe nedostupnom i hladnom, primjerenom, tihom, umjerenom.

Dosadnom.

Nemoj biti preglasna, previše se hihotati, veseliti, ne daj Bože povremeno sočno opsovati.

Prekriži noge dok sjediš.

Nasmiješi se i onda kad ti se ne smije.

Nemoj biti namrgođena, ljuta ili tužna.

Nitko ne želi tebe i tvoje loše emocije. Samo sliku. Statuu.

Kip savršene, submisivne žene.

Žene kojoj je jedini zadatak ugoditi i biti ljupka. I ukrašavati svijet.

Umjereno i čisto.

“Kao u apoteci.”- kaže Asja danas. 🙂

Ja sam osobno totalni opozit svim ovim “pravilima”.

I iskreno, ponekad mi se dogodi da muškarac misli da mi može nemilice prijeći granicu samo zato što sam se našalila, nasmijala ili ga lijepo pogledala. Jer, nećemo se lagati, iako je 2020 veliki dio svijeta (bez obzira na geografski položaj) i dalje smatra da se poštovanje stječe samo zadržavanjem svoje seksualnosti. Ostaci su to nekih davnih vremena kada je žena bila vrijedna valuta svom ocu koji je za nju dobivao krave, koze, deve i novac. Pa je trebalo obuzdati njenu prirodu i seksualnost staviti pod kontrolu. Da ostane nevina. Jer kao takva vrijedi.

Da, bile smo valuta u obitelji. U mnogim banana državama još uvijek jesmo.

A htjele mi to ili ne, ponekad se sudarimo s ostacima takve svjesnosti i u ovom našem, kako ga nazivamo, “civiliziranom svijetu”. Nismo više valuta, ali je tisućljetno zastrašivanje Bogom koji kažnjava slobodu i posramljivanje naše prirode dovelo do toga da nesloboda i ograničenost postanu uvjeti za poštovanje tvojih osobnih granica i uvažavanje tebe kao vrijednog ljudskog bića.

A najgore mi kad vidim da žena ženi isto čini.

Osuđujući, prosuđujući…. u svojoj nemogućnosti da bude slobodna. Jer su i nju isto tako kastrirali. 💔

Pa onda odgaja i sinove koji isto misle.

Jer ako si kao ja glasna, divlja, luda hihoćeš se svemu što ti je smiješno slobodno i bez zadrške ili se (kao moja prijateljica neki dan) upišaš u gaće od smijeha, moglo bi ti se lako dogoditi da svatko misli da može ući u tvoju privatnost bez obzira na jasno i glasno NE.

Jer tko si ti da kažeš NE?

Smijala si se. Tko ti je kriv…

Do tebe je.

Nema veze što pričaš. Što si mi jasno rekla što da ne radim. Ja sam naumio što ću s tobom jer mislim da je to moje muško pravo. Tako me mama naučila. A ona je žena. 😔

A znate što? 🙂

I za tome zabole…. ❤

Ovaj tekst je za sav ženski svijet. Za mek, divlji i neobuzdan tok energije u Svemiru.

Čuvajte se međusobno kad vidite da se nekoj prelaze granice, a ona se u tom trenu ne snalazi. Dajte podršku. Odgajajte drugačije kćeri i sinove.

Na način iscjeljujete i sebe. I sve žene svijeta. I one u banana državama s kojima se trguje.”

Tko sam zapravo?

” Što zapravo znači ovaj ponedjeljak ujutro dok se Ego pokušava sabrati u tijelo?
Dok traži svoje poznate identifikacije koje će mu dati potvrdu da postoji.
I ovo pretproljetno sunčano jutro koje je isto takvo svanulo davno prije mene.
I koje će svanuti i daleko u budućnosti jednom kada me više dugo ne bude.
Što zapravo sve znači ako ne osjetim baš ovaj trenutak?
I jednu malu postojanu točku koja i dalje nepobjedivo postoji. Ispod svih misli, osjećaja i senzacija u tijelu.
U kojoj ne postoji vezanost za bilo kakvu karakteristiku.
Ili pretpostavku o sebi i drugima.
U kojoj jednostavno jesi.
I to je dovoljno.”

Ljepota u očima promatrača

” Sjedim u dvorištu prekrasne kuće u dolini Neretve.
Polako pijuckam kavicu i lijeno otvaram laptop da vidim novosti.

“O čemu razmišljate, Šunjić?” – prvo je što vidim na zaslonu.
“Da ti pravo kažem, o ničemu.” – odgovaram mu u glavi kao da pričam sa stvarnom osobom.
Fb me podsjeća da obratim pažnju na svoje misli.
Ili kako moja draga beogradska prijateljica Bepa kaže:
“Obrati pažnju na pažnju!” ❤

I upravo dok pišem ove riječi stiže mi njezin odgovor na sms koji sam joj poslala jutros…. .
“Mrnjau!”- kaže ona sočno. A meni se brk nasmiješi… (Dobro nemam brk majke mi, to se samo tako kaže) 😀

Obraćam pažnju na pažnju.
Tišina je.
Nema nekih posebnih misli.
Samo slika onih valova jučer koji se neumorno razbijaju o dubrovačke zidine.
I moja rečenica: “Kakva šteta kraj sve ove ljepote jednoga dana napustiti svijet.”

Agorafobija šta je? Simptomi i put iz zatvora straha…

” Upravo sam sjela da odradim jednu online terapiju.

Preferiram uživo, ali ponekad se ne možemo vidjeti (pogotovo u ovo korona vrijeme) pa smo dogovorili online.

Klijent mi je došao s agorafobijom.

Onakvom istom kao što sam i ja imala.

Istim onim zatvorom u kojem sam boravila 12 godina.

U kojem mi nitko nije mogao pomoći.

Iz kojeg sam morala izaći sama.

“Boook!”- pozdravljam ga veselo na ekranu svog kompa.

“Boook!”- odgovara on još veselije sav sretan i ozaren.

“Kaj ima otkad se nismo vidjeli?”

“Ništ! Dobro sam! Vozim kam hoću, idem kam hoću i nikakvih problema…”

“Znaš kaj onda stari moj?”

“Kaj?”.- pita on iznenađeno.

“Pođi u miru… I javi mi se ako bilo kada budeš trebao” ❤

“Može hvala ti…”- kaže on s osmijehom od uha do uha.

“Pa pa…” ❤️

Hvala i Tebi što si učinio ovaj usrani dan toliko prekrasnim.

Hvala ti na hrabrosti koju si izvukao da bi probio svoj strah.

Hvala ti što si dobro.

I ostaj mi dobro… jer dok god ovakvi kao ti postoje i bore se za sebe… onih 12 godina mog zatvora kojeg sam morala proći da bi drugima pomogla imaju smisla.

Hvala ti… i neka ti je nebo granica 🙏🏻❤”

Biologija naša svagdašnja

” Oni koji me dobro poznaju znaju jednu činjenicu o meni. A to je da nisam sigurna tko mi je biološki otac.

Oni koji me malo manje poznaju vazda pitaju isto pitanje: “A zašto ti majka ne kaže?”

E pa to je pitanje za Milijunaša. I to ono zadnje za najveću nagradu. Ja mu znam odgovor, ali on mi nažalost neće donijeti milijun kuna. A i nije tema ovog teksta. 🙂

Svakakve teorije sam slušala od kada sam s 34 godine doznala da moj tata nije moj tata. Od toga da mi je otac Nizozemac. Yeah right majko, baš izgledam nizozemski. Plava, svijetla, korpulentna, hladna.

Prava Nizozemka nema što! 😀

Pa mi je nakon toga otac bio neki poznati sportaš. Aha… prije da je rekla neka rokenrol zvijezda, možda bi i povjerovala.

Bilo je tu još nekoliko teorija koje bi mogle bez problema konkurirati današnjim teorijama zavjere o čipovimama cjepivu, ali su jedna za drugom toliko sulude da više nisu ni vrijedne spomena. Dobro da nije rekla da mi je  Đingis Kan otac, ali tu bi čak u neku ruku i bila na nekom tragu.

Kako, ispričat ću vam dalje u tekstu.

Ono što je sigurno je jedna stvar. Moj Željko nije dao spermatozoid potreban za početak mog života.

Ali je napravio sve ostalo. Bio mi je tata. Dobar tata. Najbolji što je mogao. A to je valjda dovoljno.

Barem tako govorim svima oko sebe koji ikada posumnjaju u svoju kompetentnost kao roditelji. I dalje je moj tata. Iako mojom odlukom daleko od mene. Zašto, to je isto pitanje za neki od kvizova. Možda Potjera na HRT-u?

Ali odgovor koji mi je znan mi isto tako ne donosi nikakvu lovu, a niti on nije tema ovog teksta.

Prije 2 godine sam odlučila dati svoj DNK na “čitanje”. Tvrtka MyHeritage vam uzme uzorak vaše DNK i dobijete procjenu od kuda sve dolazite. Bilo mi je zanimljivo otkriti da sam skoro 80 s brdovitog Balkana. Zanimljivo, ali nimalo čudno niti iznenađujuće. 10 % me stavilo da sam Engleskinja za što sam ozbiljno razmišljala kao o osnovi za englesko državljanstvo. Za koji qrc će mi pojma nemam, pogotovo od kad su izašli iz EU, ali eto… nek se nađe. 😄Ima tu i 4 % zapadne Europe, to je valjda onaj moj nizozemski predak otac ga bljedunjavi j**o neka i njega u mojem genomu.

I na kraju piše da sam 0.8 % iz Južne Azije.

Na stranici MyHeritage sam otkrila kako je veći stanovništva iz dva “bazena”.Jedan je iz Afrike (najveći dio), a ostatak nas je iz Južne Azije. Smatra se da smo većina nas koji vučemo taj sitan postotak od tamo potomĐingisgis Kana. Naime, frajer je uspio u svom naumu da rasprostre svoj genetski materijal po svijetu pa je općsa po po nekoliko djeva dnevno oplođujući ih. Kažu da je imao tisuće potomaka o kojih smo eto onda nastali i mi. Pa nekako mogu tog starog jebežljivca u sebi naći. A imam i brkove. (To sam sad priznala i nikad više!)

Jutros me dočeka iznenađenje na mailu.

MyHeritage me obavještava da su potpisivanjem ugovora postali dio asocijacije koja dijeli podatke o stotinama milijuna ljudi koji su se testirali i u drugim tvrtkama i da su na osnovu tih podataka uspješno s velikom preciznošću odrediti od kuda stiže naša DNK i koji etničkim grupama pripadamo. Čak u toj databazi  možemo istraživati unazad nekoliko stotina godina gdje su se sve kretali naši preci. Kuda su migrirali. Od kuda su dolazili. Znanost nam je to omogućila. I to je prekrasno. Ono što je zanimljivo otkriti je da mi unazad 150 godina gen ne izlazi iz Bosne. Dobila sam tisuće novih podudarnost s ljudima i s kojim dijelim neki sitan postotak DNK. Nisam ih sve gledala. Sve što je ispod 3-5 % su toliko daleki rođaci da ne možeš otkriti po kojoj liniji ste vezani. Ali je jedna činjenica zanimljiva Svima nam je zajednički DNK iz Bosne. 🙂

Znala sam ja to i prije nego mi je znanost potvrdila. Znala sam to cijeli život. Osjećala sam u kostima. U krvi. U osjećaju da sam doma čim bi prešla granicu. Krv ne laže, kažu stari. I imaju pravo.

Sjećam se kad mi je davno jedna psihijatrica rekla da je moguće prolupati od tog osjećaja. Jer osjećam jedno, a stvarnost je drugo. Osjećam da ne pripadam, da sam od negdje drugdje, a ono što znam je potpuno drugačije. Odrasla sam u tom rascjepu. Ostala sam normalna. (majke mi)

Ne hodam po cesti i ne pjevam “Daleko je Šangaj grad”osim ako nisam vidno alkoholizirana .

Ne trčim gola po livadi i ne berem cvijeće. Iako mi puno puta dođe da to učinim na proljeće.

Ne sjedim sama u svojoj sobi i ne kuckam malim čekićem po zidu. Iako mi ni ta scena nije daleka u mojoj mašti. Zamisli. Ja, u svom rascjepu sjedim sama u sobi, imam mali čekić i kuckam po zidu. Divna scena!

No nasreću, dobro sam. Nemam čak ni mali čekić.

Dobila sam najbolje od oba svijeta. Dobila sam toplo i otvoreno bosansko srce, hrabrost i jednostavnost.

Dobila sam zagrebačku otvorenost vidika, seksualnu slobodu i priliku da raširim krila puno više nego da sam odrasla u sredini u kojoj sam trebala odrasti. Dobila sam sve da učinim s time ono što želim. I činim to. Svaki dan. Svaku sekundu. Svakim udahom i otkucajem srca.

Hvala Svemiru.

A vama preporučujem  da si pročitate genom. Mislite da vam ne treba? Dopustite da vam kažem jedan zanimljiv podatak na kojeg sam naišla istražujući svoju genetiku.

Nakon rata, kada su iskopavane žrtve genocida po Bosni i Hrvatskoj puno je uzoraka uzeto od ostataka i njihove rodbine kako bi odredili tko je gdje zakopan i kako bi ljudi našli svoj mir.

Jedna tvrtka je raspolagala tim podacima i obrađujući je došla do statističkog podatka da skoro 30 % djece s naši područja nisu djeca svojih očeva. Govorimo o našoj i generaciji naših roditelja. Dakle, “kum s kumom” i “susjed sa susjedom” koncept je uvijek postojao. A i ona šala o  poštarevom djetetu nije se rodila niotkud. 😄

I dalje mislite da vam je život dosadan i da točno znate o svojoj obitelji? Provjerite.

A možda dobijemo “podudarnost” pa otkrijemo da smo brat i sestra.

Ja još uvijek čekam svoju “iznad 5%” podudarnost da se pojavi.

Onda ću konačno dobiti onaj odgovor koji još uvijek ne znam i koji se ne može staviti u niti jedan kviz. Za njega ne dobiješ lovu jer nema te love koja bi ga mogla platiti. Čekam ga… doći će. U*ebala te znanost majko!

A i stari Đingis Kan ti se, što kažu, usro u ćeif. 🙂

Sa svojom snagom i hrabrosti. I upornosti.

I brkovima.

Koje nemam. Rekla sam da imam?

Nikada! 🙂”

Anksioznost i prepuštanje

” I tak nekad postoje ti neki dani kad se planovi mijenjaju iz minute u minutu.
Kao ovaj vjetar koji mi je napravio Amy Winehouse frizuru.
Na Budeku.
Neplanirano.
Snimajući 100 glazbenika koji prže istu stvar zajedno. ❤️
A ti nekako ides u smjeru te struje vjetra ne razmišljajući gdje vodi, jer mjesto na koje će te dovesti je već davno određeno.
I tak…”
#juzinajeoprostite
#UltraSpirtual
#biceboljesutra

Smisao života i ostale tričarije 🙂

“Želim živjeti. Kužite me Helena?”-kaže ona meni značajno dok sjedi preko puta u kozmetičkom salonu i pogledom pokušava zadobiti moju pažnju koja je posvuda osim u toj prostoriji.  

Rastresena sam. U svom sam svijetu. Nisam je ni slušala. 

Njezine riječi me vraćaju i dižu mi pogled do očiju koje me gledaju iza naočala i maske na nosu. Godina je kao moja majka.

U očima joj vidim iskustvo, sretne trenutke, vjenčanja, rastave, bolne gubitke, smrti, sastanke i rastanke pod zvijezdama, proslave i sprovode…

Da li si sretna?

Imaš li djece?

Jesi li plakala kad su se rodili i kad si ih prvi put uzela u naručje?

Je li ti srce preskakalo kad si se vozila u hitnu s njima ili bdjela noćima nad njihovim malim tijelima pod temperaturom provjeravajući da li dišu?

Budiš li se kraj čovjeka kojeg zaista voliš ili si prodala šansu za ljubav za malo lažne sigurnosti?

Imaš li neko svoje mjesto na koje pobjegneš kada baš sve propadne?

Znaš li tko su ti preci i imaš li mjesto gdje odeš zapaliti svijeću za sve one koji su bili prije tebe?

Jesi li ikada imala strastvenu tajnu ljubavnu aferu za koju znaš samo ti?

Kako ti je živjeti s tom tajnom?

Jesi li u životu pokopala dobrog prijatelja? Da li je s njim pokopan i dio tvoga srca kojeg nikada nisi uspjela vratiti?

Jesu li ti živi roditelji?

Što je ono što su ostavili iza sebe i što bi ti voljela ostaviti svojoj djeci i budućim generacijama?

Misliš li da si to uspjela?

Jesi li se ikada izgubila u nečijim prekrasnim očima pa onda očajno  tražila sebe da bi se na kraju našla tamo gdje si uvijek i bila?

Jesi li ikada pijana u tri ujutro bacajući odjeću po plaži utrčala u toplo more, zaronila, pa izronivši opustila tijelo na površini i mirno gledala u zvijezde?

Da li ti se učinilo da baš u tom trenutku možeš osjetiti stvarnu sebe, lišenu svih uloga i očekivanja?

Slobodnu sebe. Onu sebe koja je postojala prije svih odnosa kojima si definirala ono što ti jesi.

Da li ti se učinilo da je taj život i sreća s druge strane tvoga straha od usamljenosti i samoće?

Da je danas dan kada trebaš umrijeti, da li bi mogla reći da si zaista živjela život kakav si mogla?

I što bi voljela da si učinila drugačije?

Bojiš li se da ćeš kada stvarno dođe taj dan pogledati iza sebe i vidjeti da nisi do kraja živjela?

Do kraja voljela. Do kraja se smijala.

Njušiš li iza straha Sebe veliku i moćnu toliko da ti se možda nemoguće i zamisliti?

Straši li te ta spoznaja pa se vratiš u “zadane okvire” u kojima se izgubiš u sigurnoj svakodnevici u kojoj igraš dobro uigrane uloge koje si toliko dovela do savršenstva da većinu vremena i ti vjeruješ u njihovu autentičnost?

I jesi li ikada pogledala nekoga u oči kao sada mene i izrekla svoju istinu? Ili ti je ovo prvi put?

Vidiš li i ti u ovom trenutku Sebe samu dok me gledaš?

I da li i tebi to prepoznavanje daje dozvolu da budeš sve što jesi?

Sve, baš sve to mi prođe kroz glavu, ali joj samo kažem: “Znam. I ja isto.” <3