Ne možeš me više razočarati jer sam samu sebe razočarala toliko puta da se sve ono što sam pomislila da jesam u jednom trenu rušilo u crnu točku nepostojanja na dnu koje sam i dalje pronalazila nepresušnu, neosuđujuću, neuvjetovanu ljubav koja izvire iz svega onoga što jesam i što je oko mene.
Ne možeš me okriviti više za ništa jer sam na svojim ramenima iznijela krivnju radi gole činjenice što živim i dišem.
I jer me oprost sebi samoj izliven iz prihvaćanja svoje nesavršenosti oprao od svake krivnje i lošeg osjećaja ostavljajući za sobom samo svijest i odgovornost za sve ono što je učinjeno namjerno.
Ili nenamjerno.
Mišlju, riječju, djelom i propustom.
Ne možeš me lagati jer sam sebe toliko lagala da je nepresušni bunar samoobmane presušio pred istinom koja se morala pokazati da bi na površinu isplivala čista i neokaljana ljubav prema svemu onome što jesam.
Ili što mislim da jesam ograničena ovozemaljskim iskustvom tijela i Ega.
Ne možeš me više ničim kupiti jer ništa više ne trebam, a istovremeno imam sve što mi je potrebno.
I jer sam samu sebe već toliko puta podijelila s drugima da je zahvalnost i poniznost koju osjećam dok se dajem postala moja najveća vrijednosna valuta.
Za koju ne vrijedi inflacija.
Ne možeš me više uplašiti jer sam roneći po bezdanu vlastitog straha došla do kraja, pružila ruku i zagrabila u tami po dnu da ne bi našla ništa do iluzije koja je poput pijeska prošla kroz moje prste.
I jednog bisera hrabrosti koji sam u ruci donijela nazad na površinu.
Ono što možeš je prići mi otvorena srca svjestan/svjesna ograničenja koja nam nameću sva iskustva koja smo prošli u životu.
I u njemu osjetiti namjeru da se u labirintu vlastitih strahova i obrana dotaknemo bar na trenutak u prepoznavanju jedine istine.
Da smo isti. 