Ne možeš me lagati jer sam samu sebe toliko lagala da je nepresušni bunar samoobmane presušio pred istinom koja se morala pokazati da bi na
površinu isplivala čista i neokaljana ljubav prema svemu onome što jesam.

Ili što mislim da jesam ograničena ovozemaljskim iskustvom tijela i Ega.  Ne možeš me više ničim kupiti jer ništa više ne trebam, a istovremeno je toliko toga što želim i mogu si dati, i jer sam samu sebe već toliko puta podijelila s drugima da je zahvalnost i poniznost koju
osjećam dok se dajem postala moja najjača vrijednosna valuta.
Za koju ne vrijedi inflacija.

Ne možeš me više uplašiti jer sam roneći po bezdanu vlastitog straha došla do kraja, pružila ruku
i zagrabila u tami po dnu da ne bi našla ništa do puke iluzije koja je poput pijeska prošla kroz moje prste.
I jednog bisera hrabrosti koji sam u ruci donijela nazad na površinu.

Ono što možeš je prići mi otvorena srca svjesnog ograničenja koja nam nameću iskustva koja smo prošli u životu i kroz koja filtriramo svoj doživljaj
svijeta.

I u njemu osjetiti namjeru da se u labirintu vlastitih strahova i obrana dotaknemo bar na trenutak u prepoznavanju jedine istine.
Da smo isti.