Cijeli život živim rastrgana između želje da odem i potrebe da ostanem…” – kažem mu sinoć u telefonskom razgovoru.
Zastale su mi te istinite riječi u grlu.
Teško mi je to bilo i izgovoriti.
Jer sam mogla osjetiti svu lepezu emocija koju ta rečenica nosi.
Frustraciju radi ostanka dok me vuče želja da odem. Uzbuđenje i osjećaj slobode koje ta želja donosi.
Tugu oko odlaska dok ostavljam nešto što negdje u mojoj dubini najviše rezonira s riječi “dom”.
I osjećaj sigurnosti i stabilnosti koje ta riječ nosi.
Mogu to promatrati kroz psihološki aspekt malog djeteta koje ima impuls za separacijom uz istovremeni strah od napuštanja majke.
Mogu to osjetiti kroz dušu koja se odlučila odvojiti iz jedinstva i inkarnirati u ovaj podijeljeni svijet kako bi spoznala sebe.
Mjesto je to na kojem se jako često nalazimo mi koji nismo dobili jasnu i stabilnu bazu na početku života.
Mi “lebdeći”.
Mi kreativni.
Mi izgubljeni u vremenu i prostoru.
Mi raspršeni.
“Cijeli život živim rastrgana između želje da odem i potrebe da ostanem…”
Postoji li uopće izbor ili smo osuđeni na vječnu borbu između ta dva impulsa i nije li rješenje da odem i sa sobom ponesem svoj dom?
U savršenom svijetu samospoznaje bilo bi to idealno rješenje i ultimativni izraz samodostatnosti.
No jesmo li zaista ovdje na ovome svijetu da apsolutno ne ovisimo jedni o drugima i da budemo toliko savršeno nevezani?
Znaš li to mjesto rascjepa koji živi u svima nama?
I možeš li se u ovome trenu povezati sa mnom iz jednostavne činjenice da smo u tom mjestu isti…?
I dopustiti da nam baš to mjesto gdje se susrećemo postane taj “dom”. 