Svima koje susrećem na svom putu

Ne možeš me više razočarati jer sam samu sebe
razočarala toliko puta da se sve ono što sam pomislila da jesam srušilo u crnu točku nepostojanja na dnu koje sam i dalje pronašla
nepresušnu, neosuđujuću, neuvjetovanu ljubav koja
izvire iz svega onoga što jesam i što je oko mene.
Ne možeš me više ni za što okriviti jer sam na svojim ramenima iznijela bolnu krivnju radi gole činjenice sto živim i dišem. I jer me oprost sebi samoj
izliven iz prihvaćanja nesavršenosti oprao od svake
krivnje i lošeg osjećaja ostavljajući za sobom samo
svijest i odgovornost za sve ono sto sam ikada krivo učinila. Namjerno ili nenamjerno.
Mišlju, riječju, djelom i propustom.
Ne možeš me lagati jer sam samu sebe toliko lagala da je nepresušni bunar samoobmane presušio pred istinom koja se morala pokazati da bi na
površinu isplivala čista i neokaljana ljubav prema
svemu onome što jesam.
Ili što mislim da jesam ograničena ovozemaljskim
iskustvom tijela i Ega.  Ne možeš me više ničim kupiti jer ništa više ne trebam, a istovremeno je toliko toga što želim i mogu
si dati, i jer sam samu sebe već toliko puta podijelila s drugima da je zahvalnost i poniznost koju
osjećam dok se dajem postala moja najjača vrijednosna valuta.
Za koju ne vrijedi inflacija.
Ne možeš me više uplašiti jer sam roneći po bezdanu vlastitog straha došla do kraja, pružila ruku
i zagrabila u tami po dnu da ne bi našla ništa do
puke iluzije koja je poput pijeska prošla kroz moje
prste.
I jednog bisera hrabrosti koji sam u ruci donijela
nazad na površinu.
Ono što možeš je prići mi otvorena srca svjesnog
ograničenja koja nam nameću iskustva koja smo
prošli u životu i kroz koja filtriramo svoj doživljaj
svijeta.
I u njemu osjetiti namjeru da se u labirintu vlastitih strahova i obrana dotaknemo bar na trenutak u
prepoznavanju jedine istine.
Da smo isti.